ČAROLIJA U BOLJUNU

Iva je tražila idealnu kuću u Istri, kada je shvatila da to ne postoji, sa suprugom je osmislila svoju: Oborit će vas s nogu!

Uređena je po pravilima wabi-sabi uređenja koje slavi jednostavnost i savršenu nesavršenost

Iva Rogović Lekić rođena je Istrijanka, baš kao i svi njezini – mama i tata, bake i djedovi… I bilo je posve jasno da će se jednoga dana poželjeti tu vratiti. Tu je želju osvijestila za vrijeme karantene zbog pandemije koronavirusa, koju je sa suprugom Marijem provela u obiteljskoj kući za odmor u vlasništvu njezine majke. Međutim, kad su počeli tražiti svoju idealnu kuću u Istri, shvatili su da ona – ne postoji.

– Osobno sam ljubitelj starina i htjela sam staru, kamenu, istarsku kuću, ali je – na sreću – suprug Mario bio mnogo mudriji od mene pa nismo takvu kupili. Sve što smo razgledali nije bilo ono što smo htjeli; već preuređene stare, kamene kuće zahtijevale su mnogo intervencija kako bi postale prilagođene našem načinu života. Htjeli smo veliku blagovaonicu, veliku kuhinju i dnevni boravak, a stare, kamene kuće, ako se poštuje tradicija, to nisu imale. Bilo nam je važno i to da kuća ima veliku okućnicu, a i to je bilo teško naći – govori Iva.

I onda je, sasvim slučajno, džogirajući obližnjim Boljunom, našla kuću koja je u tom trenutku bila u visokom rohbauu i odlučili su je kupiti.

– S obzirom na to da je kuća bila na zemljištu površine 1000 kvadrata i da nismo htjeli bazen odmah ispred kuće (sličan koncept ima naša “stara” kuća koju iznajmljujemo, gdje se odvojen bazen pokazao odličnim), odlučili smo kupiti i susjedno zemljište površine 1000 kvadrata. “Presuda” da bazen bude malo udaljen od kuće pala je kad smo shvatili da s tog mjesta imamo prekrasan pogled na stari grad Boljun i njegove prekrasne zidine i na Učku te da će bazen cijeli dan biti na suncu – kaže Iva.

 

Boljun je rodno mjesto njezina pokojna oca, a opisuje ga čarobnim. Selo krasi dobro očuvani, srednjovjekovni kaštel. Vrhunac razvoja ovoga gradića bio je od 15. do 17. stoljeća kada je imao vlastite suce, župane i zakone, a brojio je oko 130 obitelji. Iako su prema popisu iz 2001. godine u mjestu živjela svega 73 stanovnika, posljednjih desetak godina obnavlja se sve više kuća, pa tako i onih za odmor.

– U Boljunu smo našli oazu za koju malo ljudi zna. Boljun je bio naseljen još u rimsko doba, a u srednjem vijeku, oko 1000. godine, gradio se kaštel. Naša je kuća dobila ime Villa Bagnoli jer je upravo Bagnoli naziv pod kojim se Boljun prvi put spominje početkom 12. stoljeća – govori nam Iva.

Kada su prvi put ušli u kuću, odnosno u ono što će tek postati kuća, shvatili su da to nije ona kakvu žele, ali su prepoznali njezin potencijal.

– U tom sam trenutku znala da kuhinja mora gledati na Učku jer, dok kuhate, nema ljepšeg pogleda. Dnevni boravak dobio je zato pogled na bazen okružen malim maslinikom od 26 maslina i na šumu. Kad smo kupili građevinu, ona je bila koncipirana potpuno drugačije, kao klasična kuća 90-ih godina koja je imala planiran izlaz na terasu iz gornjeg dijela kuće, dok su u donjem dijelu trebale biti garaža, konoba i popratne prostorije. Mi smo odlučili da će gornji dio kuće biti spavaći i u njega se ulazi s glavnog ulaza u kuću, a donji kat, djelomično ukopan, postao je dnevni dio ukupne površine 135 kvadrata. Terase su već bile sagrađene i odlučili smo to iskoristiti te dodatno proširiti prostor pomicanjem vanjskih zidova koje su zamijenile velike staklene stijene koje se protežu čitavim gornjim i donjim katom kuće. Na taj smo način dobili i dodatnu visinu stropova, s kosinom koja je u jednom dijelu viša od tri metra. Ideja je bila da se na gornjem katu dobije što više svjetla s pogledom na zelenilo i šumu, a da se iz dnevnog boravka i kuhinje s blagovaonicom otvaranjem staklenih stijena ugazi u travu jer se ovdje ipak živi na selu – opisuje.

Njezin suprug Mario diplomirani je inženjer strojarstva, ali mu je arhitektura bila druga opcija. Kuću je sam nacrtao i onda dao arhitektonskom uredu koji je po njegovim nacrtima radio izmjenu postojećeg stanja i gabarita kuće. Uređenje je preuzela Iva. Kao ljubiteljici starina bilo joj je jasno da od nove kuća ne mogu napraviti staru te je uklopiti u okolicu, ali budući da se iznad nalazi staro kameno selo Frlanići, odlučili su je obložiti kamenom koji je slične boje onom na seoskim kućama.

– S obzirom na to da smo na selu, u obzir nije dolazilo moderno uređenje. Kuća je uređena po pravilima wabi-sabi uređenja. Riječ je o japanskoj frazi koja podrazumijeva nalaženje ljepote u nesavršenostima, koja propagira tzv. savršenu nesavršenost i jednostavnost, a odlikuje se prirodnim materijalima i bojama te korištenjem starih komada namještaja ili drugih drvenih elemenata koji su možda već korišteni i imaju povijest. Wabi-sabi je i način života, odnosno čitava filozofija – pojašnjava.

 

U interijeru stoga dominira drvo. Namještaj koji nije antikni po mjeri je izradio Denis Lazar, obrtnik umjetnik iz brenda Geppetto i dobra vila.

– Denis je ispunjavao sve naše želje, četiri stola je sklapao na licu mjesta jer su iznimno teški, a dominira golemi stol izrađen od više od 100 godina starog hrasta. On je zbog svoje monumentalnosti postao glavni ukras kuće, dugačak je 3,5 metra, a širok 1,3. Ideja je bila da tijekom druženja s obitelji i prijateljima sva hrana bude na stolu i da se ne gubi nepotrebno vrijeme na posluživanje, odlazak od stola te uklanjanje viška hrane ili pića sa stola. Stolci su također rađeni po narudžbi. Tijekom godine dana obišli smo mnogo trgovina namještajem, sjeli u više od stotinu stolaca i odlučili se za tapecirane, iznimno udobne stolice iz kojih se ne želite ustati. Naravno, hladno smeđe boje. I čini mi se da je to i razlog dobre energije prostora – kaže.

Namještaj koji nije rađen po mjeri, a to su stari antikni komadi, kupljeni su kod Manuela Sirotića u Oprtlju koji je “the place to go” kada je riječ o ovakvoj vrsti namještaja i posebnih komada.

– Dvije godine prije useljenja, nebrojeno sam puta pohodila njegove izložbene salone u Oprtlju, kao i obližnja skladišta u potrazi za savršenim komadima starina koje je onda Manuel obradio za nas. Ako bi nam se neki komad svidio, a bio je lakiran, Manuel bi skinuo lak i komad bi postao idealan za našu kuću. Nijedan komad namještaja u kući nije kupljen kao gotov osim, naravno, kreveta, stolaca i fotelja te bijele tehnike; sve je naručeno, obrađeno ili dorađeno. Izuzetak su četiri smeđa Ikeina stolca koja su se savršeno uklopila uz stare pisaće stolove, također kupljene kod Manuela, u spavaćim sobama. Kupnja ovakvih komada kod Manuela ima svoje čari. Ništa se ne događa odlaskom u showroom, nego sve počinje kod Manuela i njegove supruge Barbare u Ipšima, malom selu na putu u Oprtalj, gdje žive i u koje morate stati na “dec vina” ili “fetu pršuta”. Kad izaberete komade, Manuel ih sa svojim timom doveze u kuću, smjesti na željenu poziciju i ako tamo ne pašu, jednostavno ih odveze. Ima li bolje usluge? Ja zaista mislim da nema. Obožavam te stare komade od kojih svaki ima povijest i priču. Problem je samo što to postane svojevrsna ovisnost – smije se Iva.

Dva su “spojena” dnevna boravka koji mogu funkcionirati i kao zasebne cjeline: u jednom je kauč dugačak gotovo četiri metra okrenut prema TV-u, a u drugom trosjed i dvije fotelje te se koristi kao svojevrsni salon za dugo i lijeno ispijanje kave ranim jutrom ili nakon ručka. Prostor povezuje kamin koji doslovno spaja kuhinju i blagovaonicu s dnevnim boravcima te vanjskim prostorom.

– Zidovi su ofarbani prirodnim vapnom s prirodnim smeđim pigmentima, kako se nekada radilo u Istri. Neki to zovu i lime wash, iako lime wash ne krase nužno prirodne boje i vapno. Kuhinja je zidana siporeksom i “obučena” u bež mikrocement s frontama od starog hrasta, ukupne dužine 7,5 metara. Na isti način zidana je i vanjska kuhinja koja se gotovo proteže na unutarnju, a nalazi se na natkrivenoj terasi s pogledom na šumu – opisuje.

Dodaje kako su podovi dnevnog dijela rađeni od poliranog betona s malo pigmenta kako bi dobili na rustikalnosti, dok su podovi i zidovi u kupaonicama od mikrocementa.

– Osim lakoće održavanja, ideja betonskih podova došla je i zato što je moja pokojna nona Ljuba ispred svoje kuće imala baladur koji je nazivala i peton. Meni se taj pod uvijek jako sviđao jer je bio idealan za rolanje i nije imao prepreka i prekrasne dane djetinjstva provela sam na noninom baladuru i u noninoj kuhinji – sjeća se Iva.

Kuća ima četiri spavaće sobe s pripadajućim kupaonicama. Jedna od njih je master spavaonica s kadom koja je u potpunosti u staklu i gleda na šumu. U tu je sobu smješten i walk in ormar, čime su kuću lišili nepotrebnog namještaja.

– Glavnu spavaonicu krasi i predimenzionirano ogledalo, također rađeno po mjeri od četkanog hrasta. Nijedan element drva u kući nije lakiran i nigdje nema sjaja, što je još jedna od specifičnosti wabi-sabi uređenja. Sve su slavine mat, nešto između boje zlata i mjeda, i sve su rustikalne – opisuje.

 

Interijer je pun detalja, od svijećnjaka i starih vaza do starih, antiknih tanjura koji su dar prijateljice Andree. Prostor krase i smeđi tepisi kao i tzv. škanjići, tronožni i četveronožni stolčići koji su nekada služili za mužnju krava ili ovaca, a kojih u kući imaju desetak.

U kući je i konoba s ognjištem, kupaonica s tušem, sauna i teretana te podrum. Ispred je i šterna sa starim oknom iz 1907. godine i dodatni prostor za sjedenje, fotografiranje i lješkarenje. Taj dio Iva naziva “trgom”.

– Osobno sam najsretnija intervencijom u eksterijeru, a to je aleja čempresa koji su stigli iz Toskane i ima ih 40! Trenutačno su visoki između 4,5 i 5 metara i pravi su “cipressi neri toscani” koje sam si davno zacrtala i sad su napokon tu – kaže Iva i dodaje kako je kuća rađena kao dom, ne kao kuća za odmor, a nada se da će to i gosti prepoznati.

– Nama je ona sigurno već postala dom, oaza iznimno lijepe i dobre energije, umirujuća, prirodnih boja i materijala, neopterećena vanjskih svijetom. Nadam se da ćemo se jednoga dana i trajno preseliti doma, u Istru. Zasad želimo da kuća bude vesela i puna ljudi. Velika mi je želja dovesti super pjevača da pjeva u masliniku ispred kuće… Urban bi bio savršen odabir. Ako čita, pozvan je. Jer zašto bi to mogao samo Sting u Toskani kad može Urban u Boljunu? – kaže Iva sa smiješkom.

Izvor: www.jutarnji.hr